Po meni, komunikacija je osnova svakog drugarstva, prijateljstva.
Ima mnogo ljudi koje ja znam, a koji su zatvoreni , kako se kaze, sami u sebe .A opet znam i one kojima treba odseci jezik :-P (ne mislim ozbiljno). Meni se svidja zlatna sredina. Ljudi u danasnje vreme nikog ne vole, nikom nista ne vjeruju, ali ima i izuzetaka.

A da li je u komunikaciji vazan ispravan govor, osnovna kultura...?
Da li to mozemo uvazavati samo kod obrazovanih ljudi?


Da li moram biti obrazovan da bi bio postovan

komunikacija se bazira i na pokretima!

Komuniciranje postaje prava umjetnost. Svi mi izrazavamo svoje zelje, osjecaje, potrebe i misljenja ali je vrlo vazno na kakav nacin to radimo. Osnova svake komunikacije morala bi biti postovanje sugovornika, davanje osjecaja da je saslusan, a prije svega siguran u nasem drustvu. Kod komuniciranja moramo postaviti licne granice i znati da svako od nas ima svoje koje moramo uvazavati.
Nacin komunikacije vrlo je vazan i kod rjesavanja konflikta kad dodje do suprotnih interesa. Nema razloga da konflikte koje imamo unutar sebe ili do kojih dodje u medjusobnim odnosima rjesavamo nasiljem ili vredjanjem.

Kazu da komunikacija zdruzuje ljude. Istina je ali ima mnogo vecu ulogu, od funkcije povezivanja u odnosima, jer nam pomaze mijenjati pogled na svijet oko nas, pa cak i na nas same.
Zbog toga razgovor ima mnoge prednosti kojih se moramo nauciti. Verbalna komunikacija predstavlja kljuc kojim otvaramo vrata u nepoznat svijet, dolazimo do razlicitih informacija.
Sjetimo se na dane kada nam dodje da bi svu tugu ovoga svijeta povjeriti nekome koji bi nas znao slusati. Potrebna nam je samo njegova paznja i sucut. Dovoljno ce nam biti da istresemo iz sebe sav gnjev kojeg nosimo u sebi. Nekada se spustimo u razgovor samo da bi dosli u prvi plan, da bi bili vidjeni i na neki nacin upozorili na sebe, a drugom prilikom zelimo samo doci do neke informacije.
Najkvalitetniji razgovor trebao bi imati funkciju izmjenjivanja misli ali obicno ljudi previse brane svoja stajalista i misljenja, razgovor postane borba u tome ko ce koga ubjediti, ko ce na kraju postati porazen, a ko pobjednik - umijesto da bi se posvetili slusanju.
Ako se opet odlucimo za drugu varijantu i izbjegavamo konflikte, razgovor postaje plitak i monoton, bez ikakve interakcije.
Kljuc do kvalitetnog razgovora je sigurno prisna otvorenost i iskrenost, sto nije ni malo lako, jer se pri tome moramo ispostaviti i otkriti stvari koje bi nekada zeljeli zadrzati samo za sebe, a cak postoji mogucnost da cemo ispasti kao borci za krive stavove. Tek kada je jednom strah od toga savladan, doci cemo do uspjeha.

Materijalna zadovoljstva danas imaju veliku ulogu ali razgovor je ipak nasa najveca sposobnost i jedino vjestina koriscenja razgovora moze nas povezati sa drugim osobama i sa samim sobom.

Tema je prilično uopštena, a složenost komunikacije zahteva od nas da joj priđemo s više strana ne bi li se iskristalisale neke specifičnosti koje važe u svakoj situaciji.
Mislim da je smisao svake komunikacije stići do tačke razumevanja. Za to je potrebna pre svega dobra volja svih učesnika. A za to je neophodno ono što si već pomenula, Tara: otvorenost i jasnost u iskazima, i pažnja pri slušanju sagovornika.
Naizgled jednostavno, ali izgleda vrlo teško, s obzirom na količinu nesporazuma s kojima se redovno susrećemo u životu.
Svaka naša rečenica može biti prava enigma jer je možda ovijena duplim smislom, jer je obojena nekom emocijom, jer nam je možda izletela, a možda smo je tendenciozno rekli, kroz nju može provejavati humor, ili potisnut bes, možda smo je izrekli misleći na sasvim nešto drugo, ili nerazmišljajući uopšte, pa nešto kažemo tek da ne bi ćutali... A sa druge strane je sagovornik koji se oseća ovako ili onako, loš mu je dan, ili je opterećen nečim o čemu mi nemamo pojma, koji nas može prečuti, krivo shvatiti, ili se najjednostavnije naljutiti tumačeći nas već prema svom trenutnom nahođenju ili osećanjima.
Pa hajde snađi se onda, sporazumi se...
E, upravo tu se dobra volja ispostavlja kao najvažnija, da otvori put ka funkcionalnom razgovoru.
Sve zavisi od toga i zašto nam je taj razgovor bitan. Moramo biti svesni svojih interesa i uvažiti tuđe. To je važno i kad je u pitanju najobičnije ćaskanje, sve do razgovora vezanih za važne poslove, prijateljstva do kojeg nam je stalo, pa i u vezama. Nije sramota priznati da razgovaramo zato što nam je stalo, niti drugog omalovažavati iz istih razloga.
Reči su čudo. Njima se gvozdena vrata mogu i otključati i zaključati. A sve zavisi od nas da li ćemo pred njma odustati, silom se zaletati u njih, ili pokušati naći pravi ključ, pravu reč...

Covek mora prvo da zna sta hoce od sebe, pa to onda da trazi od drugih ljudi. Stalno mozemo druge da optuzujemo da nas ne razumeju, ali koliko smo sami krivi ako je to tako?
Ljudi cesto ne govore svoje misljenje nego vrpcaju nesto, mute, ispituju... Uglavnom zato jer ga sami nemaju, nego ga traze po okolini. E najvise me nervira kad upravo takvi nalaze za pravo da kometarisu tudje misli, tudje stavove tek kad ih cuju. Onda su pametni, onda znaju sve. Po tome bih ljude podelio na originale i plagijatore.
Reci sta mislis je hrabrost. Ne mislim na to kad se prica nekom iza ledja, ili se suska sa strane, nego direktno, u datom momentu kad je trenutak aktuelan stati iza svog stava. Jedino tako je razgovor posten i koristan. Samo onda treba izdrzati i protivargumente, cuti drugu stranu, pa sve posteno analizirati.
Najteze za izgovoriti u nasem jeziku je "u pravu si". Jos teze "ja sam pogresio". Ali to je vec visi nivo komunikacije. Da za sad ipak ostanemo kod razmene misljenja jer i to je vec velika stvar.
Znate sta je problem, sto su retki oni koji priznaju da imaju problem u komunikaciji. Svi iste sekunde imaju super opravdanje i sto su nesto kazali, i sto su nesto precutali, pa cak i sto su nesto slagali.
Ali toga ljudi cesto nisu ni svesni, jer najmanje se prica o samom razgovoru, a to bi mogla biti citava jedna nauka. Zato treba da se svi zamislimo bas nad razgovorom koji je kljucna stvar za nas socijalni status, za nas polozaj u drustvu u celini i grupama koje su nam vazne. Ne kazem da svi treba da non stop torocemo i meljemo, dovoljne su nekad dve tri reci ali da znamo sta smo rekli, kome, i zasto smo ih rekli.

Da, najteze je priznati da smo pogrijesili i pri tome reci ono carobno "oprosti".

Zbog toga je dobro da se drzimo formule nenasilne komunikacije, koja kaze da moramo prvo izreci sta smo opazili, zatim kako se pri tome osjecamo, koje su nase potrebe povezane s tim sto smo trenutno osjetili. Na kraju iznesemo svoj predlog, molbu ili ocekivanje. Uvjerena sam da se jedino na taj nacin moze naci neki kompromis, jer umjetnost komunikacije nije u tome da izbjegnemo konflikt, vec u tome da ga znamo obojestrano pozitivno rijesiti.