Petar I I Petrovic Njegos :

***

Noc skuplja vijeka (Najljepsa ljubavna pjesma)


Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi...
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave...
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!"

p.s. ako hocete napisacu vam nesto o ovoj pjesmi...

Emire,upooomoc!
Brisi ove silne brojeve)))

Nadam se da ce sad biti kako treba!

Milan Rakic : " Veciti putnik"Milan Rakić
Večiti putnik

Ja sam bio stvoren, Gospo, da se rodim,
Da živim, i umrem, sve u istoj kući,
Da celog života, nikud nemičući,
U istome kutu razgovore vodim.

A ja belim svetom rasuh život ceo;
I na obalama gde je večna plima,
I u svakom gradu, svakom mestu, ima
Po kap moje krvi i mog srca deo.

Ko raskinut đerdan,snizali se moji
Dani, razbacani, tuđi jedan drugom,
I u lutalačkom mom životu dugom
Nigde jedan spomen uz drugi ne stoji.

Sad sam silom ćudi, Gospo, ne znam čije,
Na severu mrtvom, gde se mrzne more,
Gde ni jedna tica propevala nije,
Gde prastare šume nikad ne šumore,
I gde snežne jele sto proleća broje
Kao bele duvne nepomično stoje...

Sve su jutros jele obvijene snegom,
I drvene kuće, ko od snega cele,
Pod crkvenim tornjem spokojno se bele,
Ko šatori beli pod pobednim stegom.

No misao moja nije tako bela,
U meni se budi opet čežnja stara,
I šapćući tajno, ko večernja vrela,
Pred očima mojim stare slike stvara.

I ja vidim druge predele, i boje
Druge, s puno sunca, s dve goleme vode,
Gde slepovi niski ukotvljeni stoje
I brodovi puni u daljinu brode.
Gde nad mirnom vodom, u večernje vrele,
Bde starinske kule s mrke citadele.