Obicaji i tradicija

Obicaji i tradicija korijen su svakog naroda, zato me ne cudi da se u posljednje vrijeme sve vise ozivljavaju. Upravo time pokusava se animirati goste i turiste, a ujedno ne dozvoljava da postanu zaboravljeni.
Nasa zajednicka bivsa drzava puna je tih obicaja, ajmo ih i mi pokusati otrgnuti zaboravu. Ni obicaji drzava u kojima trenutno zivite, nece biti na odmet.

Jedan od zanimljivih slovenskih obicaja datira jos iz srednjeg vijeka. U ono doba cijena kruha nije se mijenjala. Kad god bi poskupilo zito, toliko manji je bio kruh. Tezinu kruha su svake sedmice provjeravali kontrolori. Svaki pekar morao je svoj proizvod oznaciti odredjenim znakom. Ako su nepostenog pekara, koji je pekao prelagan kruh, otkrili - prvo je sljedila novcana kazna, a drugom prilikom kazna. Takav pekar morao je par sati presedjeti na sramotnoj klupi pred pekarom. Ako ga to nije opametilo, na rubu mosta bila je spremna posebna kosara u kojoj su gradski strazari potopili pekara u rijeku Ljubljanicu.
Taj obicaj jos uvijek traje, doduse kao atrakcija za turiste

U selu Mokrin, na severu Vojvodine svake se godine održava uskršnje tucanje jajima, kao i tradicionalna borba guskova. Mokrinčani svoju "Tucanijadu" još skromno zovu i svetskim prvenstvom... Za tu priliku u selu se ofarba i po 150 000 jaja, a ona koja su prijavljena za takmičenje drže se u sefovima. Što zbog bezbednosti da se jaja ne bi oštetila, što da bi se izbegle mahinacije... Da se sa jajetom nije varalo dokazuje i pravilo da pobednik i sudija moraju pojesti pobedničko jaje odmah po proglašenju.
Kako je mnogo Mokrinčana otišlo u svet, a najveći broj njih u Kanadu, ova manifestacija se od prošle godine, upravo zahvaljujući Mokrinčanima, održava i u Torontu.
Videćemo kakva će biti budućnost borbe guskova, jer problem je poslednjih godina bio ptičji grip, pa se živina morala držati u zatvorenim prostorima, a i društva za zaštitu životinja imaju svoje primedbe. Mokrinčani kažu da oni samo javno uživaju u prirodnoj igri gusana koji se bore za naklonost ženskog dela jata, i da tu nema traga od ugrožavanja životinja...

Predstavicu vam ALZIRKU tradiciju Svadbe, koje se razlikuju po regiama verdiba , roditelj buduci muz idu sa traze ruku devojke tom preliku nose poklone za mladu, donose rucno radjani nakit od zlato, ogrlicu, prsten i nekoliko na rekvica, specialno meseni kolaci, i skupotcene tkanine cesto protkane zlato zicom, tad je organizovan vrlo svecni rucak.

Nadam se da sam vam docarla sve cenu atmosfaru zatvorite oci i mastajte

sutra drugi deo svarba, 7 dana i Noci

cao

Kod nas je oko ceremonije vjencanja mnogo razlicitih obicaja. U Sloveniji se za mladozenju i nevjestu napravi prava rampa koju zovu shranga. Nakon vjencanja mladozenja i njegov kum moraju platiti da bi se ta rampa digla. U nekim djelovima Slovenije obicaj je da se ukrade nevjesta, pa da bi je muz opet dobio u svoje "vlasnistvo", mora je otkupiti, a kad je konacno donese kuci, mora je prenijeti preko praga.

Na oko 10 km od Mavrovo na planini Bistra nalazi se u sredini Mijackog kraja-Galicnik. Najpoznatiji dogadjaj u ovom pecalbarskom kraju je Galicka svadba, koja se redovno odrzava 12 Jula na Petrovdan u tradicionalnoj Makedonskoj nosnji iz tog kraja, na konjima, i sa svim narodnim instrumentima-zurli i tapani. Najpoznatija poruka svih pecalbara je: "Gde god da si, na Petrovdan,kuci da si". Za ovu Galicku svadbu konkurisu Mladenci od kojih bar jedan mora biti iz Galicnika poreklom, a oboje da su Makedonci. Tako je 2005 god , Austriski konzul hteo da se ozeni nasom zemljakinjom po ovom obicaju i malo je nedostajalo da se tradicija prekine. Mlada je nakicena zlatnim ukrasima i nosnjom sa tradicionalnim vezom, i sama mladina nosnja je jako teska. Mladenci se vencavaju iu crkvi po svim obicajima.
Inace Galicki kraj je poznat i po Galickom kaskavalju-siru, prelepom pejsazu i narodnim pecalbarskim pesmama.
,

U selima Negotinske krajine, nekada se upraznjavao jedan zanimljiv obicaj - takozvano "strndzanje", sto bi znacilo milovanje, ljubljenje, mazenje izmedju mladica i devojaka koji nisu bili u vezi.
Istrazivanjem ovog lokalnog obicaja, saznalo se da je strndzanje znacilo da je momak mogao sa svakom devojkom, i obrnuto, a dogadjalo se i da vise parova bude na jednom mestu. Ovakva sloboda mladima je bila dozvoljena u odredjenim prilikama, kad su sabori, vasari, seoske igranke. I same majke, prosto su gurale kcerke u narucje mladica, a cesto i same prisustvovale strndzanju. Ipak, to nije bila ljubav bez granica, znalo se dokle se moze i sme - sto znaci da je muska ruka smela samo do pasa-, sve ostalo osim ljubljenja i mazenja bilo je nemoralno i nedopustivo.
Uvece bi u selima bile sedeljke. Mlade devojke su prele i plele vunu uz vatru. Momak bi se prikrao devojci, zgrabio vreteno ili nesto drugo njeno i pojurio u mrak. Devojka bi ustala, potrcala za njim, da, kao vrati vreteno, a svi su znali da je otisla da se ljubi i miluje. I eto to je bilo strndzanje. Ipak strndzanje se najcesce desavalo na igrankama. Momak je birao devojku, a onda su poljupci i zagrljaji bili neizbezni. Devojke zbog ovakvog ponasanja niko nije ogovarao. Naprotiv - one su smatrane boljim devojkama i bolje su se udavale...

Jos jedan tradicionalan dogadjaj iz Makedonije je Poznati Strumicki Karneval.Svake godine u Nedelju za Procku, pa sve do srede , traju Trimeri-ili Trimerski dani, to su Tri dana Pocetka Uskrsnjeg posta. U Utorak uvece se odrzava Strumicki karneval. Mora se napraviti reska distinkcija da se ova dva dogadjaja samo vremenski podudaraju, zato sto su Trimeri deo Hriscanske religije, a sam Karneval vuce korene od paganskog obicaja, maskiranja u cilju rasterivanja zlih duhova.
Karneval u Strumici, jos 1670 god spominje i poznati Putopisac Evlija Celebija
-1956 god.
-1963
Maske su rucne izrade, ne upotrebljavaju se fabricki pravljene maske i svaka maska obraduje neku temu. Uglavnom su maske antropomorfne, zoomorfne ili zooantropomorfne. Maskiraju se svi, ali karakteristicno je maskiranje momaka u zenske. Maskirane grupe setaju gradom i posecuju kuce u kojima zive Verene devojke-ARMASANE. Devojka mora prepoznati svog verenika-Armasanika, preko maske. Smatra se dobrim znakom ako ga prepozna.

Divne fotke Kalina! Makedonija je zaista bogata zanimljivim obicajima i raskosnim folklorom.
Citala sam da u nekom delovoma Makedonije postoji obicaj da se na svadbi svatovi ne smeju, svi su tuzni, to su tzv. "tuzni svatovi." Taj obicaj se navodno gubi, verovatno ga vise nema, sto je i logicno. Interesatno je da se takav obicaj i dalje upraznjava u selima Anadoljie...
Sta znas o tome?

E, bas o tome nista neznam. Postoje razliciti obicaji u vezi vencanja, a sve u korist mladenaca. Neki od tih obicaja ostaju i danas pomalo prila godeni savremenom zivotu, ali ljudi se drzenekih obicaja, zbog simbolike. Na primer, kad se ide po mladu, mlada se krije u nekoj sobi, a mladozenja sa tajfom pokusava da pogodi gde je sakrivena, pa se pri tom koriste i lukavstvom ili snagom da prevare cuvara mlade-brata ili nekog rodjaka sa mladine strane. Kad udu u mladinu sobu, mlada mora prva pogledati mladozenju kroz otvor prstena, da bi ga uhvatila u obruc. Mladozenja stavi mladine cipele da ih ona obuce i u njima stavi novcanice. Mlada gura cipela sve dok ne bude dovoljno para-da budu cipele tacne.
I tako jos dosta tih obicaja ima, koje mladi jos praktikuju ali vise radi zabave i smeha.

Ponasanje na javim mestima u Maroku.

parovi se drze za ruke ali secu rukom pod ruku, nema grljenja , ljubakanja i pipkanja ali sato se veselo smiju.

U kaficima nema alkohola oobicno je na spratu mesto za zaljubljene, tu su mladi daleko bliskiji. Na ulicama zene ne puse samo u kaficima, restoranima mnoge zene izlaze u nocne , klubove gde igraju i piju a pri tome puse sisu (RINGILA)

U Tuzima,blizu Podgorice,nekada se pjevalo uz tepsiju:

"Tepsija“,je jedna od vrsta tradicionalnih „instrumenata“,za prirodno dobijanje zvuka.Žene za vrijeme svadbi,prviča i teferiča,upotrebaljavaju ovu vrstu „instrumenta“.
Dok žena desnom rukom vrti tepsiju,njene usne se nalaze pored obruča tepsije.Dok ona pjeva,njene riječi se mješaju puhanjem koje se dobija okretanjem tepsije.Na taj način se dobija proizvod prirodnog glasa i „neobičnog“ zvuka.
Tepsiju sa umjećem ne može da vrti svaka žena.Ipak,za ovo nije bila potrebna škola,uči se od starijih žena.Ovaj lijepi način pjevanja kod nas stigao je sa Turcima,kao i ostali običaji koje su Tuzani praktikovali.Lijepim glasom i poznavanjem starogradskih pjesama izdvajala se Tuzanka Mera Lekić,rođena Fatkić."

Prema legendi, peraski ribari, dva brata Mortesica su 22.jula davne 1452 godine, u smiraj dana, ribarili po moru poslije jednog brodoloma i u blizini ostrva na jednoj morskoj hridi koja se zvala "skrpjel" pronasli ikonu Bogorodice sa malim Hristom u narucju. Kada je tesko bolesni ribar Mortesic dodirnuo ikonu, cudo se desilo. Bozanska svjetlost je ozarila njegovo lice i istog casa je ozdravio. Pobozni Perastani su sacuvali ikonu tako sto su se tada zavjetovali da ce na ostrvu izgraditi crkvu. To su i ucinili 1630 godine. Posto se ostrvo moralo odrzavati, pomorci su nastavili obicaj sa dovozenjem kamenja i bacanjem u more. Tradicija se nastavlja i danas kao cuvena manifestacija P E R A S K A F A S I N A D A , koja se odrzava svake godine, 22. jula u kasno predvecerje, kada je, prema legendi, nadjena cudotvorna ikona.

TUZANKA ČIJA SE LJEPOTA MJERILA ZLATOM

"Možda je zaborav posljedica vremena u kojem ljudi zbog velikih obaveza ne nalaze prostora za oživljavanje starih uspomena.Stari objekti,spomenici i druga kulturna nasljedna obilježja polako nestaju.Nesvjesni njihove vrijednosti gledamo kako iz dana u dan propadaju.Ponekad nas neka priča podstakne da ozbiljnije razmislimo,da pokušamo sačuvati bar ono sto se da sačuvati.
U nastvaku donosimo priču o prelijepoj djevojci čije ime je duboko urezano u istoriji Tuzi,za čiju ruku je sagrađen prvi bunar u Tuzima.Neposredno od glavne magistrale na samom ulazu u Tuzi, već sto godina stoji bunar iz kojeg odavno niko ne vadi i ne pije vodu.Bunar,simbol varošice,ašikluka i druženja uz pjesmu,danas ne govori skoro ništa.
Bunar je sagrađen 1908. godine,u znaku velike ljubavi prema mladoj Tuzanki Bademi Mušinović.
Badema Musinović,rođena je 1890. godine u Tuzima.Kako je vrijeme prolazilo Badema je rasla i bivala sve ljepša i ljepša.
O njenoj ljepoti se nadaleko čulo.Dolazili su ljudi iz mnogih krajeva proseći njenu ruku.Priče o njenoj ljepoti nisu zaobišle ni novog bega koji je u tuškom kajmekamstvu stigao iz Skadra.Zejnelj Mušinović nije ni slutio da će taj novi beg po imenu Ćazim Dirik zakucati na njegova vrata i zatraziti ruku njegove ćerke Bademe.Jednog jutra na kapiji Mušinovića zakucala je alka.Na kapiji je stajao Ćazim-beg sa svojom pratnjom.Mušinovići iznenađeni begovom posjetom dozvolili su mu da uđe.Nakon što je beg popio šerbet kazao je za svrhu svoje posjete.Zatražio je da vidi Bademu.Badema,u svilenim dimijama sa dugim i gustim pletenicama koje nije mogla prekriti šamija izišla je pred begom,stidno,skrušenim pogledom.Kada je beg vidio lijepu Tuzanku uvjerio se u priče svojih vojnika da Bademine ljepote nema do Carigrada.Zatražio je njenu ruku za svojeg oficira inače sestričića.Zejnelj je odbio prosca.İ po drugi put Ćazim-beg dolazi po ruku mlade Bademe nudeći za nju zlata onoliko koliko ona bude težila na vagi.İ ovoga puta beg je bio odbijen.Treći put beg dolazi i zbog Bademe gradi bunar .U Tuzima je voda bila najveći problem i sad samo zbog Bademe beg sagradi bunar.Zejnelj nije imao kud vjerio je kćer,ali pod jednim uslovom,da ostanu da žive u Tuzima.Begova riječ nije ispoštovana.Dvije godine nakon sklapanja braka,prelijepa Tuzanka i mladi oficir bivaju primorani da napušte Tuzi.Bademi nije preostalo ništa drugo već da ode sa svojim suprugom.
Gdje su otišli i šta se dalje zbiva sa njima zauvjek će ostati tajna.Porodica je dugo tražila ali bez rezultata.Zejnelj je umro na kućnom pragu čekajući ćerku da se pojavi.Majčino srce nije moglo izdržati prepuklo je od žalosti.Badema nije nikada prepuštena zaboravu pa se i danas nakon 100 godina spominje i žali.
Njeno ime treba ostati zapamćeno.U bogatoj crnogorskoj kulturnoj baštini junaci i legende uvjek su oživljavani,stoga je i ideja da se magistrala ili neka druga ulica nazove njenim imenom potpuno ispravna i podržavajuća od strane Tuzana."

Volim rano jutro na moru. Tišina...stara drvena barka...prelijepe stare palate,... legende... Stoliv, mjestašce između Kotora i Tivta... U daljini krik galebova... U očima ljubav!
Miris ribarskih mreža.. mušuljade...miris đardina i prve jutarnje kafe...



Kad idete Bokokotorskim zalivom, iza one velike, svima nama poznate krivine, pojavi se drevni gradić, Perast u svoj svojoj ljepoti sa prekrasna dva ostrva: Gospom od Škrpjela i ostrvom Sv.Đorđe!
Tačno naspram njih skriva se malo, živopisno mjesto, Stoliv!



U tom mjestašcetu, svake godine, 31. marta, održava se čuvena FEŠTA KAMELIJA koja okupi mnoge ljubitelje ovog cvijeta i traje do 22. aprila, kada će se završiti Malim balom kamelija u Domu kulture „Niko Bilafer” u Stolivu.

Kamelija je lijep i nježan cvijet, simbol ljubavi i radosti!!! Po legendi, davne, 1870. god. ovaj cvijet je donio stari stolivski kapetan sa Dalekog Istoka (Japan) u Boku Kotorsku i tako je kameliju, nježnu, lijepu, sa puno ljubavi poklonio svojoj ženi i tim gestom pokazao joj da daljina nije učinila svoje, da ih nije udaljila jedno od drugoga, već, da je još uvijek voli, sa istim onim žarom kao kad su se sreli!!! To je ona vječna ljubav o kojoj pišu mnogi... i znani i neznani...Tako se kamelija odomaćila na ovim prostorima, a njeguju je oni koji imaju veliko srce i dobru dušu, koji vrednuju i cijene ljubav, kojima je ljubav uvijek na prvom mjestu, kojima je ljubav uvijek ispred svega! To su Stolivljani!!! Tako i dan-danas...
Sada, na obali Stoliva „Stari kapetan” u igrokazu će donijeti kameliju svojoj dragoj sa Dalekog Istoka i tako će početi čuvena Fešta posvećena ovom egzotičnom cvijetu što miriše na ljubav!!!



Tradicionalni duh gostoprimstva posebno se osjetio u onom trenutku kada su goste dočekale lijepe Stolivljanke, nudeći ih cvijetom kamelije, suvim smokvama, medom i priganicama, kao i rakijom.



Svečano otvaranje tradicionalne „Feste kamelija” ide uvijek uz čuvenu mušuljadu...Posebno su simpatični kulinari kada dijele „mušulje na buzaru”... Svi gosti su probali tu egzotičnu hranu-mušulje i popili po čašu crnog vina „Vranac”! Tu su i mažoretke... klape... plesni tamburaški ansambl Bokeljske mornarice... Tako su gosti na platou ispred Doma kulture „Niko Bilafer” i na samoj obali mora uživali u mušuljadi, uz vino, muziku, ples... Na Fešti nije bilo djevojke ni žene bez cvijeta kamelije!!! Mažoretke kažu da je kamelija toliko lijepa i nježna da joj miris uopšte ne treba iako se u Stolivu gaji u 300 đardina (vrt-bašta).



Posebno je interesantna i izložba aranžmana od cvijeta kamelije u palati Grgurina u foajeu Pomorskog muzeja Crne Gore...Izabran je najljepši aranžman od cvijeta kamelije „Primavera”, autorke Naste Seke Knez;
Jako je važan i obilazak đardina sa kamelijama...Tako je izabrana najljepša đardina kamelija, Ljubice Penović iz Stoliva...Nagrade će uručiti na Balu kamelija!!! U stolivskim đardinama naslikaće kameliju i djeca iz Doma, iz Bijele!!!
Interesantno je pomenuti da je najstarije stablo kamelije staro devedeset godina i da se nalazi u bašti g-đe Anđelije Miković!!!
Ono što fascinira i izaziva posebnu pažnju jeste tradicionalni bal zbog izbora „DAME KAMELIJA” koji će se održati u subotu 8. aprila u hotelu „Fjord”... To će biti Dama iz Boke koja je uradila nešto posebno za umjetnost i kulturu Boke Kotorske... U Stolivu će biti održan okrugli sto na temu „Sačuvajmo Boku- nevjestu Jadrana”... Koncert mladih muzičara „Kameliji s ljubavlju” je očaravajući kao i literarni radovi učenika svih osnovnih škola toga kraja!!!
Želim istaći i to, da je među gostima bila i jedna porodica iz Rusije (Nataša, Miša, Anja) kojoj se dopala mušljijada ali posebnu čar svemu tome daju sadnice i aranžmani od kamelije, muzika i zabava!!! Iako kratko vrijeme žive u Stolivu, već su posadili jednu kameliju... Tako se i stolivski Rusi uklapaju u prelijep ambijent!!!
Fešta kamelija, završiće se Malim balom kamelija 22. aprila u Domu kulture „Niko Bilafer” u Stolivu!!!



Toplo more, vazduh sa Lovćena... djeluju... okrepljuju... osvježavaju... kao i novosagrađeni hotel „Castello di Bocca” na samoj obali mora...
I još malo ranog jutra na moru!!! Tišina... Stara drvena barka... Prelijepe stare palate... legende... Stoliv... Perast... Gospa od Škrpjela... Ostrvo SV.Đorđe... Mušulje na buzaru... „Primadona”... Sve to ispunjava dušu u ranim jutarnjim časovima!!! Posebno, miris mora i soli... miris ribarskih mreža... miris prve jutarnje kafe...
A najviše, miris đardina... miris ljepote, ljubavi, miris kamelije!!!

To je miris kada se uživa u malim, sitnim stvarima koje život znače... kada se uživa u pijesku po kojem hodamo bosi, u školjkama dok idemo ka obali... kada se uživa u mirisu borovine, kada se voli uz mirise mora ,kada se u oku ogledaju kamelije!!!

Jao,pretjerala sam sa pisanjem,priznajem,ali sam :-D
Nije me bilo odavno,pa rekoh,da nadoknadim

Ja cu na kratko, samo da Vas informisem, da se u Subotu u Skoplju odrzava"Bela noc", kulturna manifestacija.Manifestacija koja ima tendenciju da preraste u tradiciju. Sve se desava na inicijativu mladih umetnika iz razlicitih oblasti umetnosti, a ima za cilj da popravi kulturni zivot gradjana koji je svakog leta sveden na dzabolebarenje po kaficima-bez ideje. U subotu 29.09.2007 ce se na razlicitim lokacijama grada, odrzavati razliciti kulturni dogadaji. Na jednoj lokaciji -izlozbe, na drugoj koncerti, na trecoj akrobatske prezentacije , na.... Pa ko voli , nek izvoli, evo pokusavam da skinem s neta raspored desavanja...

Martinovo - praznik vina
U Sloveniji su u stara vremena svetog Martina opisivali kao vojnika, koji s macem reze svoj ogrtac kako bi ga dao prosjaku. Kasnije je nastala legenda o guskama koje su ga izdale. Kao sto legenda kaze, Martin se je sakrio pred njima, kad su ga trazili da bi mu saopcili da su ga izabrali za crkvenog dostojanstvenika.
U Njemackoj je sv. Martin postao zastitnik zivotinja, pastira i vojnika, a guske moraju za kaznu sto su ga izdale, umrijeti na dan njegove smrti. Od tada vlada obicaj da se na Martinovu nedelju jede guska. Guska je i u sjevernim drzavama, Njemackoj, Skandinaviji i u Austriji obavezno jelo na dan svetog Martina.
Vec u davnini je guska bila zrtveno jelo, povezana s jesenskim segama. To dokazuje prorokovanje pomocu gusce prsne kosti. Ako je kost smedja, zima ce biti vrlo hladna, a ako je bijela, ocekuje se puno snijega. U nekim djelovina Slovenije, taj dan narocito je bio vazan u momackom zivotu. U krajevima uz bohinjsko jezero su na taj dan, u gostioni primali nove momke u momacko drustvo. To su bili momci koji su dobili poziv u vojsku. Svecano primanje nazvali su "krst" (krstenje). Momak je prvo morao castiti vinom i zapjevati. Zatim je obavio ispovjed. Nakon toga je morao otici po djevojku. Ako ju je doveo, morala mu je pripaliti cigaretu, zatim je bio primljen. Ako se je vratio bez nje, morao je platiti pet litara vina i cekati na prijem jos godinu dana. Dok nije bio primljen, nije smio u drustvo s ostalim momcima u selu.

U ostalim djelovima, uz pecenu gusku toci se vino, koje u to vrijeme dozori. Zbog toga je i nastala legenda da je sveti Martin iz vode napravio vino. Po obicaju, na taj dan gazda kuce pozdravi pozvane goste, zatim svi zajedno stojecki popiju casu vina.

"Vino pije sveti Martin, voda naj pa zene mlin."

Advent, vrijeme pred Bozicem

2.12. - prvom nedjeljom nakon 26. novembra pocinje vrijeme adventa i traje cetiri tjedna. Simbolizira vrijeme za duhovne pripreme na praznik Isusovog rodjenja. Kod krscanstva se slavi vec od 6. stoljeca. Zapocinje postom, kao najstarijim nacinom pripreme na Bozic. U danasnje vrijeme simbolizira vjenac sa cetiri svijece koje se pale svaku nedjelju, tako da za Bozic gore sve cetiri.
Nekada, za vrijeme adventa nisu bile dozvoljene svadbe i zabave.

Vidim da ova tema nije bila aktivna od 2007 god,pa sam reshila da je malo aktiviram,jer verovatno ima ljudi koje zanimaju obichaji i tradicija,ali ne nashe zemlje,vec razlichitih naroda..Pa,da ne bi otvarala novu temu,nastavicu ovde..

Smatra se da Aboridžini iz Australije i sa okolnih ostrva imaju jednu od najstarijih kultura na svetu, staru najmanje 40.000 godina. Tokom nekoliko hiljada godina razvili su kompleksnu istančanu duhovnost, koncentrisanu na sopstveno okruženje. Postoji nekoliko stotina grupa, svaka sa svojim mitovima i obredima, ali je kod svih ista srž vere.
Glavna karakteristika vere Aboridžina je stanje poznato kao Veliki san. To stanje je večno. Ono obuhvata početak vremena kada je duh Predaka šetao po zemlji, a nastavlja se i danas, kao večno prisutan duhovni nivo postojanja. Zemlja je bila pusta kada su se Preci pojavili. Putovali su preko nje, dajući joj oblik svojim lovom, bitkama, logorovanjem i plesom. Oni su takođe stvorili zvezde, elemente, ljude, biljke i životinje. Nakon što su obavili svoj zadatak, neki od njih su potonuli u Zemlju i postali sveti oblici iz prirode.

Svaka grupa Aboridžina očuvala je pesme koje govore o tome kako je nastalo parče zemlje na kojoj oni žive i koje se odnose na dela njihovih Predaka povezanih sa tim područjem. Pesme susednih područja nastavljaju se jedna na drugu, obrazujući tako jednu celovitu pesmu. Više takvih celovitih pesama u nizu gradi mrežu koja se prostire preko čitave Australije. Tumačeći ove pesme, ljudi mogu da prate tragove u prirodi, čak i u njima nepoznatim predelima. Ajers Rok (Uluru) je sveto mesto za Aboridžine već hiljadama godina. To je tačka u kojoj se mnoge pesme tj. duhovni putevi ukrštaju.
Do današnjeg dana, ceremonije igraju važnu ulogu u životu Aboridžina. Male ceremonije ili obredi se još uvek praktikuju u nekim udaljenim delovima Australije, kao što su zemljišta u Arnhemu i centralnoj Australiji, kako bi se obezbedilo snabdevanje biljnih i životinjskih namirnica. Ovi rituali su u obliku recitovanja, pevanja ili plesa kako bi prizvali Pretke da obezbede dobro snabdevanje hranom ili kišu. Najvažnije ceremonije su povezane sa uvođenjem dečaka i devojčica u odraslo doba. Takve ceremonije ponekad traju nedeljama, sa noćnim pevanjem i plesom, pričanjem priča, kao i prikazivanjem ukrašenog tela i ceremonijalnih objekata. Da bi se pripremili za svetkovine i obrede, Aboridžini premazuju tela bojama napravljenim od gline ili žute zemlje.